Kneza Branimira naslijedio je najmlađi Trpimirov sin Muncimir. On je došao na vlast po pravu nasljedstva, budući da se je ponosio da sjedi "na očinskom prijestolju" ("residente paterno solio"). Nije priznavao ni bizantskog ni rimsko-njemačkog cara, nego se nazivao
"s Božjom pomoću knez Hrvata" ("divino munere Croatorum dux").

    Pokoravali su mu se romanski gradovi bizantske Dalmacije u koje je dolazio i u njima boravio kad god je to poželio. Okruživali su ga i zasebni dvorski časnici, koji su mu uvijek bili na usluzi, a to su: dvorski župan (iupanus palatinus), buzdovanar (maccecharius iupanus), konjušnik (cavallarius iupanus), komornik (camerarius iupanus), peharnik (pincernarius iupanus), župan kneginje (iupanus comitissae) i župan oružjenoša (armiger iupanus). Hrvatski knez tada po prvi puta ima i svoj pečat (anulo nostro).

    Odmah u početku Muncimirova vladanja došle su u sukob ninska biskupija i splitska nadbiskupija zbog tumačenja Trpimirove darovnice iz god. 852. Ninski biskup Adalfred tvrdio je, da je knez Trpimir nadbiskupu Petru, samo dok on živi, darovao na uživanje crkvu sv. Jurja u Putalju s posjedom, a ne splitskoj nadbiskupiji zauvijek. Međutim na ročištu pred crkvom sv. Marte pokazalo se da je tvrdnja ninskog biskupa neispravna, pa je knez Muncimir ponovo potvrdio očevu darovnicu.

    Kneza Muncimira 910. naslijedio je njegov sin Tomislav koji je god. 925. postao prvim hrvatskim kraljem, a u hrvatskoj povijesti jedan od najslavnijih i najvećih hrvatskih velikana.