Dr. Ante Starčević (1823-1896) rođen je u ličkom selu Žitnik 23. svibnja 1823., a cijeli svoj život posvetio je borbi za ostvarenje tisućljetnog hrvatskog prava tj. za slobodu i samostalnost Hrvatske, zbog čega je još za života dobio nadimak "Otac Domovine".

    S istomišljenikom Eugenom Kvaternikom osnovao je god. 1861. Stranku prava kojoj je glavni cilj bio ostvariti jedinstvenu, slobodnu i samostalnu Hrvatsku. Još kao 29-godišnjak žestoko se je suprotstavio "bolesnom" Vuku Karadžiću koji je negirao hrvatski narod i jezik i širio krilatice tipa "Srbi svi i svuda!". Također je bio veliki protivnik bečke i mađarske politike, a žestoko je kritizirao i sve one hrvatske političare koji su bili opijeni idejom jugoslavenstva koju je osobito zagovarao đakovački biskup Josip Juraj Strossmayer.

    Dr. Ante Starčević istaknuo se je i svojim književnim radom, kao i mnogim lijepim mislima. Tako o hrvatskoj prošlosti kaže između ostalog: "nijedan, pamtite, nijedan danas živući narod Europe ne ima u svojoj prošlosti veće veličanstvo negoli narod hrvatski". U glasovitom govoru u hrvatskom saboru 26. lipnja god. 1861. dr. Starčević je rekao:
    "Narod hrvatski sačuvao si je u svim nevoljama, koje nepravedno trpi od Austrije, još jedno neprocjenjivo dobro, a to je dobro: vjera u Boga i u svoje desnice. Narod hrvatski vjeruje, bez da mu itko kaže, da je Providnost njemu, koji je 300-godišnje sužanjstvo Austrije preživio, njemu, koji se je u duhu kršćanskom za druge vazda žrtvovao, lijepu budućnost odredila; narod hrvatski vjeruje da tu budućnost, to poslanstvo neće određivati Austrija, nego Bog i Hrvati!"

    Stjepan Radić (1871-1928) rođen je u Trebarjevu Desnom, kraj Siska 11. lipnja god. 1871. Zajedno sa svojim starijim bratom Antunom osnovao je "Hrvatsku seljačku stranku" i glasilo "Dom" god. 1904. Radić je bio žestoki protivnik austrijskog i mađarskog imperijalizma, te kasnije Kraljevine SHS koja nije priznavala posebnost svih naroda i njihova prava. Čvrsto je vjerovao da se svi sukobi među narodima i državama mogu riješiti mirnim putem u tzv. "Ligi naroda", kao i socijalna te druga prava u Saboru.

    Kao pravi hrvatski rodoljub Radić je žestoko osudio izdajnički odlazak predstavnika Narodnog Vijeća iz Zagreba u Beograd, koje je potom pretvoreno u Kraljevinu SHS 1. prosinca god. 1918.

    Radić je postao stvarni vođa hrvatskog naroda koji se je za hrvatske interese i prava borio sve do 20. lipnja 1928. kad je umro od posljedica atentata u Beogradskoj skupštini. Po nalogu velikosrpske bande, atentator i četnik Puniša Račić je još ubio Pavla Radića (Radićev sinovac) i Đuru Basaričeka. Pogibija Stjepana Radića kasnije je uvelike utjecala na nastavak i tijek hrvatske borbe u staroj Jugoslaviji.